U gljivarskoj dokolici, prelistavaju se stare knjige i čitaju nove. Dugo vremena (devedesete godine) u Srbiji uglavnom nije bilo knjiga domaćih autora vezanih za makromicete, njihovu identifikaciju, poznavanje. Sa razvojem mikoloških i gljivarskih društava u Srbiji, stvorila se kritična masa iz koje su se pojavili domaći autori i knjige o poznavanju makromiceta. To su pre svega bili gljivarski vodiči, koji po pravilu imaju najširi krug čitalaca, a zatim i knjige na nešto drugačiji način vezane za gljive. Zanimljivu i korisnu aktivnost u sklopu razvoja mikologije i gljivarstva niz godina sprovodi gospodin Ibrahim Hadžić, a ona je vezana za prikupljanje narodnih naziva gljiva.

Kako naš narod veoma malo poznaje gljive, u proseku jedva desetak vrsta, tako i narodnih naziva je malo i uglavnom su koncentrisani na nekoliko najpoznatijih vrsta gljiva. To su one koje su beračima zanimljive zbog odkupa (vrganji i lisičarke) ili zato što se decenijama konzumiraju (bela mlečnica, kajmakčara, rudnjača, đurđevača). Priča sa narodnim nazivima se završava na tih desetak vrsta, za koje postoji prava šuma imena. Svako selo, novo ime za istu gljivu. Po broju zabeleženih imena verovatno je rekorder Amanita caesarea u narodu poznata kao kajmakčara (najčešći naziv u Šumadiji, okolini Kragujevca), ilinjača, jajara, jajčara, jajcara, bulindža, gospođinka, popak, ... Naziv blagva nije potekao iz naroda, već od gradskih gljivara koji su se većinom školovali na knjigama hrvatskih autora (Božac i Foht). Za mikologe, gljivare, lingviste u Srbiji postoji realan problem nastao iz činjenice da ogromna većina pečuraka u Srbiji nema svoje opšteprihvaćeno ime. Situacija sa imenima biljkaka i životinja je neuporedivo bolja i što je značajno, ona su uglavnom opšteprihvaćena. Razumljivo je da lingvisti nedostatak srpskih imena gljiva ne vide kao trenutni prioritet u Srpskom jeziku, a sa druge strane to bi trebalo da bude posao pre svega mikologa i gljivarskih društava. Iako je većina zemalja u Evropi taj posao davno obavila, formiranje popisa, karata, banke eksikata, spora, kao i usvajanje domaćih imena gljiva u Srbiji je posao na početku. Tužno je što je to već ko zna koji početak ali bez konkretnih rezultata. 

Ostavimo za sada po strani popis i kartiranje gljiva, da vidimo kako stojimo sa imenima gljiva. Pošto je problem kako rekosmo na početku, potrebno je napraviti plan kako doći do opšteprihvatljivih rezultata. Polazna činjenica je da se mikološka i gljivarska društva ne mogu nadati ikakvoj državnoj finansijskoj pomoći za ovaj zadatak. Iako nada umire poslednja, očekivanje novca za akciju imenovanja gljiva može da umre odmah. Najbolje je tako da se ljudi kasnije ne bi razočarali na pola posla. Dalje bi trebalo da se pojavi obuhvatni predlog imena i eventualno pravila njihovog formiranja. Predložiti imena za nekoliko hiljada makromiceta prisutnih u Srbiji je posao koji iziskuje znanje, iskustvo i strpljenje. Posle pojave predloga, na sastanku mikoloških i gljivarskih društava bi se došlo do zajedničkih zaključaka kako dalje. S obzirom, koliko je gljivarskih društava aktivno u Srbiji, kako ona sarađuju i da ne postoji zvanična asocijacija, koja bi okupljala sve njih i ovaj korak je teško ostvarljiv. Nismo pesimisti, možda teško ali ipak ostvarljiv. Iz opšteg dogovora gljivarskih društava proistekla bi publikacija, kakav Srpski gljivarski imenik, koji bi zbog uslova u kojima je nastao, zaživeo među gljivarima, a kasnije popstepeno i u narodu. 

U ovoj godini na izmaku se pojavio jedan takav predlog srpskih imena gljiva u okviru knjige, Ilustrovani rečnik sveta gljiva, autora Ibrahima Hadžića i Jelene Vukojević. Radi se o verovatno do sada najkvalitetnijoj i najskupljoj štampi gljivarske knjige u nas, sa sjajnim fotografijama i tekstom. Središnji deo knjige pripada predlogu srpskih imena izabranih ali brojnih rodova makromiceta, vrednom popisu do sada zabeleženih narodnih imena gljiva i predlogu imena pojedinih vrsta, u skladu sa predloženim imenima rodova. Vidljiv je i pokušaj uvođenja pravila u formiranju imena rodova, kako bi oni imali identičan završetak. Kako je ovaj pionirski predlog imenovanja gljiva u nas, naišao na snažne reakcije u Gljivarskom društvu Šumadije, evo najznačajnijih komentara i zapažanja sa naše strane.   

Prvo se moramo osvrnuti na predlog uvođenja pravila u formiranju završetka imena rodova gljiva, a on je da se svi rodovi završavaju na ica, odnosno ice. Jedini izuzetak od predloženog pravila je rod Morchella, nazvan pravi smrčci. Tako imamo vrganjice (Boletus), golubice (Russula), koturnice (Lepista), dedice (Leccinum), rupičice (Polyporus). Nije jasno odakle potreba za istim nastavkom imena, kada on nepostoji ni u samim latinskim imenima rodova (Amanita, Boletus, Russula, ...). Mnoge zemlje koje su uredile svoje narodne nazive (na primer, Slovačka, Češka, ...) takođe nemaju iste nastavke za rodove gljiva (Russula-plavke, Boletus-hribovi, ...). Iako je predloženo pravilo jednostavno, stvara velike probleme da predložena imena budu u duhu narodnih naziva, odnosno da podsećaju što više na imena gljiva koje čujemo, susrećući se sa seljacima, gljivarima, beračima. Kako nastavci tih malobrojnih narodnih imena se najčešće završavaju na ača (bukovača, panjevača, jablanovača, vrbovača, rudnjača, ilinjača, ...), ara (beshlebara, jajara, kajmakčara, ...) ili aja (sirnjaja, mlečnjaja, ...), vrlo je teško da se sa nastavkom ica postigne to stapanje sa narodnim nazivima. S obzirom da je jedan od autora knjige gospodin Hadžić možda i najpozvaniji da kaže nešto više o imenima gljiva, nije jasno zašto je zarad praktično jedinstvenog nastavka žrtvovan kontakt sa narodnim nazivima. Ako po autorima već postoji odstupanje od pravila (smrčci), zašto ga ne iskoristiti i kod drugih poznatih rodova (vrganji, lisičarke, tartufi, ...)? Naravno, pitanje je i da li imena gljiva treba da poteknu iz domaćeg ili stranog korena, pa tako umesto vlagomerke da imamo higrometričnu zvezdašicu ili umesto rudnjača, šampinjonice.

Sa nastavkom ica, po mišljenju GDŠ-a (imali smo sastanak specijalno posvećen ovoj temi) mnogi nazivi gljiva dobijaju oblik deminutiva koji para uši i što sigurno nema potporu u narodnim nazivima (grudvice, dedice, rupičice, šišaričice, lisičice, jezičice, tračice, igličice, cepačice, ...). Neki rodovi pak dobijaju ženski rod iako su dobro poznati u muškom rodu, kao tartufi (gomoljice), vrganji (vrganjice), kuratovci (bestidnice). Neki nazivi su jednostavno neugodni za slušanje poput obojenice, rupičice, lepoglavice, višeustašice (veoma nezgodan homonim). Nije jasno zašto neki rodovi vuku poreklo iz Hrvatskog jezika, kada postoje srpski odgovarajući nazivi (češnjakice, gnojištarice, ...). Ne treba imati išta protiv Hrvatskog jezika ili pojedinih varijacija istog jezika, ma kako se on zvao ali treba imati u vidu da na primer, gnojem Srbi i Hrvati ne zovu istu stvar. Belolukovice i đubretarke bi bila možda prikladnija varijanta. Čini se da prioritet pri predlaganju imena rodova (iz njih se kasnije lako sklapaju imena vrsta) u ovoj knjizi nije bio stapanje sa postojećim narodnim nazivima, već težnja ka unificiranom modelu. Gljivarsko društvo Šumadije je zauzelo nešto izmenjeni stav. Sa druge strane, to je jednostavno pogled autora na ovu temu, njegovo pravo i želja da da inicijalni predlog i to treba poštovati. 

Da ne bude po onom, znam šta neću ali ne znam šta hoću, evo nekoliko predloga na temu Gljivarskog društva Šumadije:

 1. Imena rodova gljiva ne moraju da imaju isti nastavak, nemaju ga ni latinski nazivi.

2. Nije neophodno imati samo "ženske" gljive.

3. Nije neophodno da se sve vrste u rodu nazivaju po rodu, naročito ako postoji neko veoma odomaćeno ime (ludara, golubača, crvenjača,...).

4. U okviru pojedinih rodova može da postoji i više imena, obično su podrodovi u pitanju (preslice, muhare, pupavke-Amanita, mlečnice, rujnice-Lactarius, levke, belke-Clitocybe).

5. Pojedini rodovi koji imaju nekoliko ili samo jednu vrstu mogu ali ne moraju da imaju posebno ime.

6. Kako narodnih naziva ima malo, treba se dalje vezivati za prihvaćene nazive među gljivarima (đuranov rep, pumsko pile, šumski čiča, vilin karamfilić) i nazive koji su prihvatljivi i zajednički sa susednim zemljama, koje govore istim (ako ne istim onda potpuno razumljivim) jezikom. Tu se pre svega misli na Hrvatsku (i oni zovu mlečnice, vrganje, smrčke, tartufe, lisičarke, vitezovke, cepače, koprenke, rudoliske, bukovače, preslice, muhare ...).

Ako prihvatimo ovakav pristup, može se doći i do sledećeg predloga:

 Boletus (vrganji); Amanita (preslice, muhare, pupavke); Lactarius (mlečnice, rujnice); Russula (zeke), Cortinarius (koprenke); Inocybe (cepače); Tricholoma (vitezovke); Lepista (modrikače); Suillus (slinavke); Xerocomus (baršunovci); Clitocybe (levke i belke); Leucopaxillus (levkare); Leccinum (turci); Agrocybe (duvanjače, nije loše ni livadarke); Lycoperdon, Bovista, Calvatia, Langermannia, Vascellum (puše); Ramaria (sase); Hygrophorus (puževače); Phallus (kuratovci); Entoloma (rudoliske); Agaricus (rudnjače); Coprinus (jarčići); Hydnum (ježevice), Cantharellus (lisičarke); Macrolepiota (sunčanice); Lepiota (sunčice); Volariella (vrećare); Gymnopilus (žumanjače); Hebeloma (renovače); Armillaria (puze); Lyophyllum (žbunjače i crnjače); Leucoagaricus (turkinje); Hericium (brade); Polyporus (rupičarke); Albatrelus (belorupe) i tako dalje. Iz imena rodova lako pi se sklapala imena vrsta, naravno u dogovoru sa ostalim (aktivnim) mikološkim i gljivarskim društvima. Gljivarsko društvo Šumadije ima predloge imena za većinu poznatih rodova i vrsta gljiva nađenih u Srbiji ali ne želimo da od ovog teksta pravimo kompletan predlog.

Dalje, postoji jedan znak pitanja u knjizi. U poglavlju Sinteza rodova navode se brojevi identifikovanih vrsta gljiva po rodovima, pre svega u Evropi, Srbiji i Crnoj Gori. Iako se u tekstu novodi izvor odakle je preuzet broj vrsta u Evropi, ne navodi se izvor odakle je preuzet broj vrsta u Srbiji i Crnoj Gori (dat zbirno). Ukoliko izvor nije naveden (Prirodnjački muzej, MDS, GDŠ, privatni podaci i datoteke), teško je tumačiti navedene brojeve.

Na kraju, treba podržati pionirski korak autora knjige da Srbiji daju inicijalni predlog za imenovanje rodova i vrsta gljiva. Trebalo bi da usledi rasprava među mikološkim i gljivarskim društvima, usaglašavanje mišljenja i strpljivo građenje zajedničkog predloga. Da Gljivarsko društvo Šumadije nije isključivo po tom pitanju, pokazuju i primeri prihvaćenih naziva gljiva u društvu, koji su potekli direktno od gospodina Ibrahima Hadžića (šumsko pile, vilin karamfilić).