DINA GLJIVARSKA PLANETA  

Kako su suve ove naše gljivarske godine. Taman se čovek ponada, evo kiše, evo normalnih temperatura, kad ono s tim tvojim nadanjima možeš da se uslikaš. Ova godina je počela sjajno. Ko se trudio, a nije našao smrčka ove godine ili je tražio gde ne treba ili je veliki baksuz. Bilo ih je u nizini, u visini, u lišćarima, u četinarima, u selima, u gradovima, pored puteva i duboko u šumi. Proleće je bilo hladno, prilično kišovito, taman da ovo bude smrčkova godina. Ne lezi vraže, kako se primakao kraj maja, padavine presahnuše, a letnje gljive su ionako kasnile, zbog hladnog vremena. Ne sećam se sezone, kada nisam ni išao u lov na lisičarku, jer nije bilo vajde. To najbolje znaju oni koji je u maju i junu love do iznemoglosti, za nešto sitnine.

 

 

Melanoleuca kavinae

 

Šta je tu je, krajem maja smo imali, još uvek, velika očekivanja za leto i planovi su bili veliki, bogati, bucmasti. Svakom iskusnom gljivaru je želja da obiđe terene na kojima nikada nije bio, zbog posebne šume, nadmorske visine, mikro klime ili zemljišta. Kakvo to posebno zemljište može da bude, kiselo, bazno, glineno, krečnjačko, … Pa može da bude i peščano. Gde to ima u Srbiji da se gljivari na pesku? Zahvaljujući sjajnoj raznovrsnosti staništa naše zemlje, imamo i to. Pre svega mislim na Deliblatsku i Subotičku peščaru i puno manjih lokacija uglavnom razbacanih po Vojvodini. Prilika se ukazala. Krajem maja, naši prijatelji, gljivari iz Novog Sada su planirali gljivarenje u Deliblatskoj peščari, u okviru zakazanog gljivarskog druženja. Nismo mogli da odvojimo više dana ali jedan mora da bude slobodan za takvu priliku. Dogovorili smo sastavljanje u selu Šušara, na samoj severnoj granici Deliblatske peščare. To je bio onaj prelaz između prolećnih i letnjih gljiva, kada je šuma obično siromašna, jedno dve nedelje. Naoštreni, naštimovani, nauljeni, krenuli smo te subote Zvezdan i ja u Šušaru, da nađemo pušaru ili kako se već tamo zovu te gljive.  

Disciseda bovista 

 

Iz Kragujevca i nije tako komplikovano i daleko stići do Deliblatske peščare, prvo do Smedereva, pa reko Dunava do Kovina, kroz grad prema Daliblatu i skoro da smo tu. Dobili smo informacije da je uzani put (oko 17 km), koji deli peščaru na pola, Deliblato-Šušara u očajnom stanju i da je to pola razbijeni asfalt, a pola ga nema, rupčage, kanali i vododerine. Bilo kako bilo, mi smo pošli tamo, jer je okolo, baš naokolo. Posle Deliblata ubrzo ulazimo u šumu, put još uvek liči, a uzan je, taman za jedna šira kola. Ljuljamo se po rupama, nameštamo i izmeštamo pršljenove, put često liči na tunel, jer je potpuno oivičen gustim rastinjem, bagrem, lipa, hrast, ruj, … U jednom trenutku, iza krivine, naletesmo na tri košute. Rastinje je bilo toliko gusto, da su jedno kratko vreme kasale ispred kola, do prve prilike, kada umakoše ulevo. Au, dobro je počelo, prava divljina, ipak nemojmo preterivati, valjda nema mečke.  

Agaricus crocodilinus

 

Posle tih dugih 17 kilometara najedanput izletesmo iz šume. Ukaza se trava, ispod koje su se na bregovima jasno videle peščane naslage. Ubrzo, bili smo u Šušari. Jedna dugačka, naravno prava ulica, sa starim i manje starim kućama, rustičnim dvorištima. Ljudi jedva da je bilo, kola još i manje. Eee, rekoh Zvezdanu, ovde ću da dođem, kad se penzionišem, nema kola, šuma je blizu, nema vreve, na kraj je sveta. Ova Šušara mu dođe kao neka skrivena oaza u pustinji. Možda ovo nije pustinja ali je peščara u svakom slučaju. Posle kratkog predaha i doručka, skrenu smo desno ka Vršcu i posle nekoliko kilometara ugledasmo Stevu, kako nas iščekuje po dogovoru. Ostatak ekipe se već raširio po terenu. Kakav je to samo teren bio. Sve što sam znao iz Šumadije, mogao sam da obrišem, ovako nešto nisam video. Kržljava, od ovaca kratko podšišana trava, uz mnoštvo nepoznatih biljaka, na zatalasanom terenu, baš poput dina. Ti brežuljci su u stvari bile zatravljene dine, na svakom većem nagibu, izvirivala je peščana podloga, fin, sitan pesak, onaj što se na plaži uvlači u gaće. Livada nije bila gola, svuda oko nas su bila ogromna stabla gloga (ogromna za moje iskustvo), raširena, niska, razgranata, udaljena jedna od drugih po desetak metara. Ako do sada nisam znao kako se oseća čovek kad padne sa Marsa, sada sam iskusio takvu hemiju. Često mi se mozak suši zbog kojekakvih gluposti ali sada se širio, očni kapci su se povukli da ih nema.   

Inocybe agardhii 

 

Vetar nije bio jak ali je za Šumadiju bio popriličan. Bar je dobar da ukloni rosu, što je i učinio. Stevan, Zvezdan i ja sustižemo ostatak ekipe, Jelenu, Đuru i Jovanu. Našli su neke gustoliske pa škljocaju, čuče, nameštaju se. Pa da im se pridružimo. Pravim aranžman od svetlih gustoliski sa vidno zadebljanim dnom drške, poput sunčanice, škljocam, ništa, šljocam, ništa, škljocam, na ekranu poruka, nema memorijske kartice. Prethodni izlet bio je na Kopaonik, tamo sam u aparat hvatao crne smrčke (M.importuna), to sam prebacivao na računar i prvi put u životu zaboravio da vratim karticu u foto-aparat. Očaj posle ushićenja, strmoglav posle uspona ili konkavan izgled usta, posle konveksnog, katastrofa neizrecivih razmera. Sve je to trajalo pola minuta, minut, kada mi je Steva iz svoje čarobne torbe izvadio jednu od (mnogobrojnih) rezervnih kartica. Ponekad se pomalo plašim šta će sve da izvuče iz tog skrivenog prostora. Reklo bi se da je opremljen sa sve prilike i neprilike. Dakle, iskusio sam prelaz iz ushićenja u očaj, pa posle u radost, pošto je kartica funkcionisala. Ostalo je samo ushićenje ovom skrivenom planetom Dinom, negde na severoistoku Srbije. Da li je u blizini bilo džinovskih crva ne znam ali sam snažno osećao njihov tajanstveni začin.

Helvella monachela

 

Sledeće što sam slikao, ispostavilo se bila je ubrana i odbačena Disciseda bovista, veoma retka gljiva, vezana isključivo za peščana staništa. Napredujemo preko umrtvljenih dina, gore dole, gore dole, posvuda je razasuta balega, koju mnoštvo kotrljanja vredno uloptava i gura, u njima poznatom pravcu. Odmah smo pronašli grupice rudnjača, belih, krupnih, posivelih od vetra i sunca. Nekako su mi čudne, skoro da ne menjaju boju na preseku, miris je na bademe ali jedva osetan, dimenzije šešira su ponajveće. Najzanimljivije je to šta se događalo sa površinom šešira, kod zrelih primeraka. To nisu bile pukotine i raspucana polja, to su bile masivne piramidalne izrasline, kakve nisam video do sada. Neodoljivo su podsećale na krokodilsku kožu i to nekog matorog primerka. Krokodili na pesku, micelijum u pesku. Nema sumnje, ove je neka verzija Dine. Nije prošlo mnogo vremena, bili smo svesni da se radi o Agaraicus crocodilinus, rudnjači koju prvi put srećem. Mogu vam reći da se radi o jednoj od najukusnijih rudnjača, koje sam probao. Nigde nisam video tako mnoštvo vilinog klinčića (M.oreades) i olovaste puhare (B.plumbea). Ove dine se ne obrađuju, nema hemije, samo pesak, ovce i vetar.  

Hohenbuehelia mastrucata  

 

Na prostoru nepreglednih brežuljaka, okrenusmo nazad, trebalo je obići još puno čuda koje je pružala peščara. Iako su, za razliku od nas, Novosađani bili upoznati sa svetom gljiva u peščari i oni su ovde bili samo nekoliko puta. Vraćamo se u Šušaru, pa istim putem nazad u šumu prema Deliblatu. Posle kilometar, dva, parkiramo se i idemo levo u šumu. Nigde nisam video toliko ruja, žbunastog stabla, koje sam možda i sreo pre ali nisam obraćao pažnju. Teško je ići uzbrdo, noge propadaju u pesak, teren crpi dodatnu energiju iz čoveka. Posvuda je samo fini pesak (onaj što se, …), zarobljen, uhapšen rastinjem, bagremom, lipom i ogromnim hrastovima. U ovoj šumi nema tragova motorne testere, jako retko za naše šume. To sam video samo na malom parčetu zemlje, u prašumi Vinatovača i ovde. Na svim drugim mestima, našim dragocenim, nacionalnim parkovima, motorna testera je najčešće oruđe brige za prirodu, ovde kod nas. Primećujem da pesak posebno vole cepače (rod Inocybe). Ima ih na desetine vrsta, koje su specijalizovane za ovakva staništa. Pošto sam prvi put baš na takvom mestu, sve su nove za mene. Đura pronalazi šumsko pile u peščari. Naravno, to nije retkost posvuda ali ovde jeste. Na sred staze strče krupni primerci Helvella monachella. Drške su joj već posivele od starosti ali nema dileme radi se o ovoj prilično retkoj vrsti. Iako ona ovde nije retka, ovo je bio prvi nalaz za mene (posle 25 godina gljivarenja). Kako kaže Steva, naš put nas vodi ka staništu gljive Battarrea phalloides, tamo negde na najvišim pozicijama peščare. Nigde nisam video ovako talasast teren, gore dole, opet gore dole, do beskraja.

Inocybe heimii  

 

Traženo stanište smo našli ali gljivu nismo. Ne mari, ulovićemo je sledećeg puta. Jako puno smo pešačili, vreme je da okrenemo nazad. Steva, koji veruje ljudima ali se isključivo oslanja na savremenu tehnologiju, gledajući ekran njegovog telefona, kaže da skrećemo desno za još koju stotinu metara. Pređosmo mi i ceo kilometar i ostalo je još, opet tih stotinu metara do skretanja. Čuo sam da i prostor može biti rastegljiva ali me je plašilo to što se sigurno nismo kretali tim brzinama, da bi to bio razlog. Vratismo se mi taj kilometar i još koju stotinu metara, levo desno napipasmo mračnu stazu, potpuno opasanu rastinjem, pravi tunel kroz peščaru. Sa strane, mračna, vlažna mesta u šumi, puno oborenih debala. Na jednom, mnoštvo krem, belih školjki: bukovača, jedna, druga, nije, Panus, Lentinus nije, opet imam problem sa svojim gljivarskim iskustvom. Bila je to još jedna nova gljiva za mene, Hohenbuehelia mastrucata, vrsta sa veoma čupavim obodom šešira u mladosti. Ekipa se razvlači ko testo za kore, neko ide brzo, neko ide sporo, a neko uopšte ne ide. Uvek sam imao problem sa društvom, koje toliko pažljivo ne slika gljive. Ja čučnem, namestim se, škljocam, podobro puta, oni su već daleko negde ispred. Tako sam mislio godinama, da se ja zbog slikanja sporo provlačim kroz šumu, sve dok nisam upoznao Stevu. Jao lele majko, kad on stane da slika gljivu, mo'š komotno da ištrikaš čarape. Kad počne da vadi iz torbe, jedan aparat, drugi, paletu objektiva, tronožac, pa reflektor, pa ponjavče za kolena, … Ostaje ti jedino, ako ga čekaš, da zauzmeš kakvu joga pozu i da u međuvremenu spoznaješ sebe, mir, strpljenje, ljubav i još strpljenja. Kada se Steva spakuje i ponovo krene, ti si novi čovek.

Đura, Steva, Jelena, Nebojša, Zvezdan (Jovana nas slika)  

 

Svi rezervoari su mi prazni, hrane nemam, čokoladice sam pojeo, svu vodu sam popio, zglobovi počinju da škripe, noge su otežale. Međutim, želja se ne gasi, nekakav skriveni izvor energije me drži bodrog i živog. U ovom pesku ni jedna životinja ne može sakriti svoj trag, prepoznajemo otiske divljih svinja, jelena, … Slikam neobično cveće na pesku, šarene žute perunike (Iris variegata), jasenak (Dictamnus albus), … Poznajući svoju prirodu, pravo je čudo kako ga nisam dirao. Da sam, ovaj nezaboravni izlet bi mi postao i nezaboravni nauk. Ne znam kako, dolazimo do kola. Tek tada sam osetio kilometražu.

Jasaenak  

 

Kako nismo planirali da noćimo ovde u peščari, vraćamo se kući. Pozdravljamo se sa Jelenom, Jovanom, Stevom i Đurom, zahvaljujemo se na provedenom vremenu na gljivarskoj planeti Dini i krećemo. Na putu kroz šumu izleće još jedna košuta. Do sada sam ih video samo jednu (bliski susret na Kopaoniku), a sada četiri. Razmišljam usput, ako ne uspem da skinem slike, niko mi neće verovati da sam bio na Dini. Slike sam skinuo, pohranio. Mislim da nešto nedostaje, još slika iz peščare. Ispravićemo to prvom prilikom.

 

 
   

Send mail to Webmaster with questions or comments about this web site.
Organization © 2002  Gljivarsko društvo ŠUMADIJA
Last modified: 22-Nov-2010